Osnovna škola Laslovo

Ugledali su me jednog lijepog sunčanog dana prognanu iz svoga doma, ostavljenu u Laslovu nadomak školskog igrališta. Okružena sa svojih uznemirenih šestoro štenaca, bila sam izgubljena. Ne sjećam se tko je prvi naišao...a onda su počeli dolaziti i prolaziti Veliki i Mali ljudi. Isprva znatiželjni, razdragani, potom zabrinuti. Oko nas, širio se meni nerazumljiv žamor...Što su slatki!...Mama, tata, mogu li uzeti jednoga?... Kako su ih mogli ostaviti?... Tko je to mogao napraviti?...Što ćemo s njima?...Ne možemo ih samo tako ostaviti!...i opet žamor pa... tišina.

Veliki ljudi su se vratili s nekakvom odlučnošću u pogledu. Godila mi je njihova pozornost, ali sam i strahovala od najgorega. U nevjerici sam promatrala, bunila se, cvilila i lajala: - Ne dirajte ih, to su moji maleni! Kamo ih i zašto odvodite bez mene? Umirivali su me, gladili, ali nakraju odnijeli su moje malene.Toga razdoblja sjećam se kao kroz maglu...tuga,osjećaj otupjelosti, zaborav... nakon toga sjećanje, mirenje i osjećaj zahvalnosti...

Maleni su našli topli dom kod dobrih ljudi u obližnjim ulicama. Ponekad ih, u svojim dugim šetnjama, s čežnjom gledam kroz ograde dvorišta. Pozdravimo se u prolazu i zamašemo repom... a ja još uvijek lutam selom u potrazi za svojim Čovjekom. Uvijek se iznova vraćam u školsko dvorište, gdje je sve završilo ili počelo i završilo...

Školsko dvorište je postalo moje usputno odmorište - moj privremeni dom. Možda jednoga dana bude svjedokom moje nove životne priče?

Nakon ljetnih praznika školsko dvorište su ispunili neki novi Mali ljudi s teretom na leđima i osmjehom na licu. Oni su me svih ovih mjeseci hrabrili svojim osmjesima, lijepim rijčima, nježnošću, razigranošću i pokojom kiflom. Bilo je i onih drugih, ne tako blagonaklonih - srećom manje, njima sam se sklanjala s puta.

Jesen je došla iznenada i raskošno obojila školsko dvorište, dani su postajali sve kraći. Tražila sam svoje mjesto pod suncem... Kako su dani odmicali nalazila sam ga samo na travnatim otiračima podno stabala s kojih je vjetar skidao i posljednje listove.

Lutanja, vraćanja pa opet lutanja...

Studen se zavukla u sve kutke školskog i seoskih dvorišta. U rana jutra u zraku sam vidjela svoj dah dok je inje krasilo travu, žbunje i ogoljelo drveće...simfonija u bijelom, ali zubato sunce.  Jedino toplo sklonište bilo je ispod školske cisterne. Hladnoća i tuga uvukle su se u moje kosti, razboljela sam se, premda je zima bila blaga. Cvrkut ptica utihnuo bi s dolaskom tame.Nestalo je cike i smijeha sa školskog igrališta, Mali ljudi su ostajali u svojim domovima. Veliki ljudi prolazili su svojim poslom uz ogradu, a vjetar je donosio odlomke razgovora, meni nerazumljivih riječi... ovaj mjesec nisam dobila plaću...nemam niti za sebe...ne znam kako platiti cijepljenje...čini se dobra...bila bi možda dobar čuvar, ali laje...znate susjedi...Nisam razumjela riječi, ali čitala sam osjećaje i odjedanput otvorio se ponor tuge...

Ponovno neki drugi Veliki ljudi u prolazu...povjetarac i opet nerazumljive riječi... kakve lijepe oči...ona je dobar pas...odvela bih je, ali nemam uvjeta...živim u stanu... nitko je još nije udomio...šteta što ne može ostati ovdje...ljudi se žale...ali gdje ima volje, ima i načina... načulila bih uši, odjedanput obuzela bi me sjeta...

Dani su prolazili... jedno jutro uz cvrkut ptica...ušuljalo se proljeće, donijelo sunce i toplije dane. Smijeh Malih ljudi... to mi je nedostajalo jer uvijek sam voljela i volim Male ljude , njihovu bezbrižnost i igre...Maleni.

Dok sam jedan dan odmarala na tepihu mlade trave, iznenada, pojavili su se Oni - ljudi opasnih namjera...Pokušali su me uhvatiti, ali sam im utekla. Od tada sam na oprezu jer su ponovno dolazili ... srećom opet sam im pobjegla, ali su odveli  mojega prijatelja i to u nepoznatom smjeru... 

Ljenčarim nakon rijetko dobrog obroka, Veliki ljudi su u prolazu, do mene dolaze nerazumljive riječi...slušala sam na radiju...lijepo je vrijeme...pođite u Nemetinski azil za pse...ljudi na posudbu...prošećite pse i učinite nešto lijepo danas za sebe i druge...                                                                                              

...ne razumijem, ali se odjedanput osjećam lijepo. Mali i Veliki ljudi uvijek su bili samo u prolazu udjeljujući mi osmjehe, nježnosti, lijepe riječi, kifle i slasne zalogaje... sve  me je to podizalo i davalo snage da ustrajem...

Dok ležim na svojem starom mjestu na pješčaniku, lagano tonem u san i sanjam skromnu pseću kućicu, komadić dvorišta nad kojim bdijem, šetam uz Čovjeka koji je našao mjesto za mene u svojem srcu – domu. Uzvraćam mu radošću i zahvalnošću i pogledom mu obećavam bezuvjetnu ljubav i vjernost do kraja mojih dana...

Remény – Nada

                                                                                                     G.B.

Objavljujemo ovu priču na Facebooku uz nadu da će pronaći put do mogućih udomitelja. Ne možemo čekati prigodni datum 4.listopada Međunarodni dan zaštite životinja. Pitamo se, hoćemo li u dogledno vrijeme, samo u prigodama, ozbiljno promišljati na takav način i o djeci, starima, nemoćnima ili onima u potrebi.

U žurbi svakodnevnice, zastanimo...promislimo...osjetimo...odlučno djelujmo i pomozimo  kako se ne bismo jednoga dana pitali kao u pjesmi „ GDJE JE NESTAO ČOVJEK?!!!“